Zadarska rezolucija, izjava koju su 17. X. 1905. u Zadru potpisali srpski narodni zastupnici i predstavnici srpskih građanskih stranaka u Hrvatskoj (članovi Srpske narodne samostalne stranke, Srpske narodne radikalne stranke i Srpske narodne stranke na Primorju) kojom su, pod uvjetom priznanja ravnopravnosti srpske narodnosti u Hrvatskoj, izrazili podršku sjedinjenju Dalmacije s Hrvatskom, kao i podršku → Riječkoj rezoluciji. Pritom su iskazali spremnost poduprijeti nastojanja madžarske oporbe oko ostvarenja državne samostalnosti uz iste uvjete koje navode Hrvati u Riječkoj rezoluciji. U pregovorima s hrvatskim predstavnicima, koji su potom slijedili, 14. XI. 1905. u Zadru je bio potpisan sporazum u kojem je istaknuto da su Hrvati i Srbi jedan narod, koji će zajednički raditi na sjedinjenju hrvatskih zemalja. Potpisani zastupnici zaključili su da se zajednički jezik ubuduće treba zvati hrvatski ili srpski, kako je već bilo utvrđeno 1883. na Dalmatinskom saboru, da se u školama treba jednako učiti hrvatska i srpska povijest te latinica i ćirilica, a u dalmatinskim općinskim vijećima u kojima je barem trećina srpskih zastupnika treba pored hrvatske zastave izvjesiti i srpsku. Time je bilo dovršeno približavanje hrvatskih i srpskih političara u Hrvatskoj, stvoren temelj za stvaranje → Hrvatsko-srpske koalicije i provođenje → politike »novoga kursa«.
